Nekad pomislim da je život baš čudan.
Prije par godina imala sam sve što sam mislila da treba – brak, planove, nadu. Danas sam Lejla, 32 godine, razvedena i sama. Nema više onih zajedničkih večeri, nema planova za budućnost koje smo pravili zajedno. Ostala sam sama sa sobom i sa puno pitanja.
Radim, trudim se da budem dobra prema sebi, da izgledam uredno i da se ne prepustim potpuno. Volim da sjedim ovako kao na slici – na kafi, u miru, i da razmišljam. Još uvijek volim da se našminkam, da obučem nešto lijepo i da osjetim da sam žena, a ne samo "razvedena".
Ali najteže mi je naveče. Kad sve utihne, dođe taj osjećaj da bi bilo lijepo imati nekoga pored sebe. Nekoga ko nije tu samo za lijepe dane, nego i za one obične, dosadne, teške. Nekoga ko zna da razgovara, ko umije da sasluša, ko se ne boji ozbiljnog odnosa.
Ne tražim princezu na bijelom konju ni milionera. Tražim običnog, dobrog muškarca između 30 i 42 godine koji je slobodan, zreo, iskren i koji želi pravu vezu – bez igrica, bez laži, bez nestajanja poslije par poruka.
Volim jednostavne stvari: šetnju uveče, dobru kafu, smijeh, putovanja makar i kratka, i nekoga sa kim mogu da budem ono što jesam – bez pretvaranja.
Ako si ti takav muškarac, ako si umoran od lažnih priča koliko i ja, i ako još vjeruješ da se može naći nešto iskreno – javi mi se. Piši mi otvoreno, reci ko si i šta tražiš. Rado ću pročitati i odgovoriti.
Možda baš ti budeš taj koji će mi pokazati da još nije kasno za sreću.
Lejla (32)
