Zivim na selu i vec nekoliko godina sam sama. Imam malu bastu, nekoliko koka, jednu kravu i malo zemlje. Svaki dan ustajem rano, nahranim zivotinje, radim u basti, sredjujem kucu i trudim se da sve bude kako treba. Ponekad prodajem na pijaci ono sto uzgojim. Tesko je, ali navikla sam. Ono sto me najvise muci je sto uveče, kad padne mrak, ostanem sama u kući i nemam sa kim da popricam.
Kako zivim
Dan mi pocinje vrlo rano. Prvo nahranim zivotinje, pa idem u bastu. Radim dok me noge ne bole. Kad se smrkne, sve utihne i ja ostanem sama. Djeca su odrasla i otišla svojim zivotima, pa je kuća prazna. Ponekad mi dođe da placem od samece. Nedostaje mi razgovor, nedostaje mi neko da me pita kako sam i da me ponekad zagrli. Osjecam se kao da sam zaboravila kako je imati nekoga pored sebe.
Sta trazim
Trazim postenog muskarca koji nije lijen i koji moze da pomogne oko kuce i basti. Ne trazim bogatasa ni mladog decka. Zelim normalnog, dobrog covjeka koji ce me cijeniti i koji ce biti uz mene. Bitno mi je da je posten, da ne laze i da ne bjezi od teškog rada. Ako je spreman da zivi na selu i da mi bude oslonac, to mi je dovoljno.
Ako si ti takav muskarac i ako ti se cini da bi mogao zivjeti na selu, javi mi se. Pisi mi nesto o sebi i sta trazis.
Sabina (41)
